I N T E R V J U
Ana Malnar
_________
Embedded Files
2. svibnja 2023.
Anu bih od milja mogla zvati teta pričalica. Ona vam tako pripovijeda da se potpuno izgubite i odlutate zajedno s njom u neki drugi svijet. Zapravo, na Ani sve priča neku svoju posebnu priču - kosa, oči, osmijeh, a tek kada uzme lutku u ruke... to je priča za sebe! Odgojiteljica s toliko mnogo vrlina, znanja i iskustva. Više nego išta nam trebaju takvi ljudi u odgojno-obrazovnom sustavu.
Ana je završila i Poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije u Zagrebu, a kao dugogodišnja članica grupe Fasade, pod vodstvom kazališne i likovne umjetnice Krune Tarle, glumila je u predstavi za odrasle Nadir te lutkarskoj predstavi za djecu Šuma priča. U slobodno vrijeme brine o svom vrtu u Svetoj Jani, a tu veliku ljubav prema prirodi, uz mnogo umjetničkog začina, već dva desetljeća svakodnevno prenosi na djecu s kojom radi. E, da mi je barem na jedan dan biti dijete u Aninoj vrtićkoj skupini.
Sretna sam što poznajem Anu. I što mi često pošalje fotografije neba, proplanaka i biljčica iz svoga vrta koje rastu kao lude... jer sigurna sam, pripovijeda im priče...
FOTO: Anina arhiva/ Center Pompidou u Parizu
Tko ti je dao ime? Jesi li zadovoljna njime?
Mama i tata zajedno, u spomen na tatinu mamu koja se zvala Anna Vasiljevna. Mama kaže da je bila divna, žena zmaj. Žao mi je da ju nisam upoznala, ali imam zato njezino tijelo i ime u nasljeđe.
Što bi bila da nisi odgojiteljica?
Uf, teško pitanje! Svašta sam htjela biti i svašta sam probala. Bila sam na puno prijemnih, neke prošla, a neke ne. Da sam slučajno upala na Glumačku, a ne Učiteljsku Akademiju, bila bih glumica. Ovako sam spojila svoj poziv i svoju strast postavši odgojiteljica i dramska pedagoginja. Ali svakako bih mogla biti i vrtlarica. Kada narastem bit ću Kornelija Benyovsky Šoštarić.
Je li se posao odgojitelja promijenio u odnosu na prije deset godina?
I da i ne. Prije bih rekla u odnosu na 20 godina. Nekada si zvučim kao oni naši stari: E, u moje vrijeme… ali stvarno je tako. Druga su vremena. Došli su neki novi klinci, neki novi roditelji i moram priznati da je puno teže. Postavljaju se sve veći izazovi i sve veći zahtjevi pred nas i tu malu djecu. Jako se busta kognitivno, a životne i praktične stvari se zaboravljaju (socio-emocionalni razvoj da i ne spominjem). Zapravo, mijenjala se cijela paradigma i uloga odgojitelja, ali ne i percepcija koju imaju drugi, ali to ti je priča za drugi intervju.
Kakva su današnja djeca?
Djeca su se prije bolje i više igrala, rekla bih dublje su ulazila u igru. Kada se sjetim projekata nekada i sada velika je razlika. Danas im je pažnja kraća, interesi više usmjereni na tehnologiju nego na vodu i blato (karikiram, ali svi koji su u struci će razumjeti). No, ima momenata i tada mi srce zaigra... A možda sam samo stara i grintava ili je vrijeme za promjene.
Foto: Anina arhiva / Vrt u Svetoj Jani
Nema mi ljepšeg nego kada pričam priču i vidim sve one dječje oči koje gledaju i gladne su novih svjetova, likova, zemalja i sretnih završetaka.
Pripovijedaš li djeci u vrtiću priče?
Svaki dan. Nekada pripovijedam, a nekada čitam slikovnice. Obožavam slikovnice. Uglavnom nema dana da nešto ne ispričam ili ne pročitam.
Zašto su priče važne tebi, a zašto djeci?
Citirat ću meni dragu profesoricu Velički: Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Za mene je tu sve rečeno. Mislim da su upravo zato danas priče potrebnije nego ikada. Svima. I djeci i nama. Nema mi ljepšeg nego kada pričam priču i vidim sve one dječje oči koje gledaju i gladne su novih svjetova, likova, zemalja i sretnih završetaka.
Koja ti je priča za djecu najdraža? Zašto?
Najviše volim pripovijedati priče o Babi Jagi. Jednostavno volim te strašne priče sa sretnim završetkom jer i u svim tim strašnim likovima ponekad ima onog dobroga pa će i pomoći nekome. Ali teško mi je reći da mi je to najdraža priča. Imam neke svoje najdraže kojima se uvijek vraćam, kao npr. Ti i ja, mali medo, Dječak i lopta, Grubzon, Tko je Videku napravio košuljicu, Drvo ima srce... ima ih još mnogo…
Upotrebljavaš li svaki dan dramske igre/vježbe/tehnike u radu?
Da, barem nešto. Ima toliko toga što možeš ubaciti bilo gdje, od razgibavanja, likovnih aktivnosti ma u sve i svašta. Svaki dan barem jedna dramska igra (voćna salata je oduvijek svima broj jedan), a dramske tehnike koje često koristim su odgojitelj (učitelj) u ulozi te improvizacije i vođene fantazije. Djeca obožavaju dramske igre. Koju god sam igru ikada ponudila svaku su željeli igrati više puta, a nekima se stalno vraćamo (glazbeni kipovi, glazbeni padovi, kobasica, trči smrzni i dr.).
Navedi nam i opiši tri dramske aktivnosti koje upotrebljavaš najčešće. Što one potiču kod djece?
Izdvajam odgojitelj u ulozi koja mi odlično dođe pri jačanju različitih kompetencija - komunikacije na materinjem i stranom jeziku, jačanje matematičkih kompetencija i osnovnih kompetencija u prirodoslovlju. Npr. igramo se matematičkog kampa, a odgojitelj postaje ludi profesor koji ih vodi kroz igre. Igramo tako i igru borba riječi u kojoj je cilj reći što više riječi u nekoj kategoriji (npr. voće ili prijevozna sredstva), a odgojitelj postaje ozbiljni mjerač vremena sa štopericom i koordinira igrače. Djeci je zabavno jer sam ja čas netko drugi (što naglašavam određenim predmetom- šal, kapa, naočale i sl.), a čas sam njihova teta. Djeca na vrlo zabavan način savladavaju što god želite jer odgojiteljev ulazak u ulogu utječe na to da se bolje prihvati zamišljena situacija.
Druga tehnika koju bih izdvojila, a djeca ju obožavaju je vođena improvizacija. Često koristim motive i likove iz priča i vodim djecu kroz proces. Ovom tehnikom u igri sudjeluju gotovo sva djeca ili većina djece. Imaju mogućnost improvizirati vođeni kroz različite zamišljene okolnosti, razne zadatke, prepreke ili situacije uživljeni u neki lik, a najčešće su to različite životinje.
Od dramskih igara izdvajam voćnu salatu koju sam već ranije spomenula. Nikada se još nije dogodilo kada kažem da ćemo igrati voćnu salatu da je netko rekao da se ne želi igrati.
Glumiš u lutkarskoj predstavi za djecu. Opiši nam to iskustvo!
Šuma priča je lutkarska igra koja je nastala u koprodukciji umjetničke organizacije KRUNA TARLE – art (grupa Fasade) i Centra mladih Ribnjak (Scena Ribica), a aktivno ju igramo od 2015. godine. Koncipirana je tako da se može prilagoditi i za jaslice i za niže razrede osnovne škole. Predstavu smo stvarale Kruna, Magda i ja na Ribnjaku. Bio je to divan period istraživanja. Tako nas Kruna uvijek vodi. Sjećam se da smo danima tražili, i tražili, i tražili ono nešto… i nikako naći, a onda se najednom dogodilo. Samo se sjećam Kruninog komentara: Osjetiš? Tada je zapravo bila prva prava proba. Igrali smo svugdje, po vrtićima, knjižnicama, kulturnim centrima, festivalima… i predstava i dalje živi.
Što misliš da je najvažnije prenijeti na djecu tijekom predstave?
Doživljaj i emociju… istinu… ljepotu glumačke igre i estetike.
Lutka je djetetu prijelazni objekt kada mu je teško, ravnopravni sudionik u igri, uho koje sluša, produžena ruka djelovanja ili iskazivanja emocija.
Što djetetu znači lutka?
Sve. Ona je prijelazni objekt kada mu je teško, ravnopravni sudionik u igri, uho koje sluša, produžena ruka djelovanja ili iskazivanja emocija. Dijete se s lutkom u igri identificira i uz nju lakše oslobađa svoje emocije. Lutkom možemo poticati razvoj svih kompetencija, a dijete ju prihvaća s više sreće i oduševljenja nego odraslu osobu jer mu je ona autoritet koji samo bira.
Vodila si radionice o uporabi neoblikovanog materijala (tkanina, papira, štapova, kamenja…) kojim se može, između ostaloga, poticati stvaralačka igra djece. Možeš li nam ukratko opisati kako izgleda takva jedna aktivnost u vrtiću?
Obožvam provoditi takve aktivnosti. Na to sam se ohrabrila prije nekoliko godina. Kazalište materijala s petogodišnjacima i šestogodišnjacima. O da, ide! I opet sam podcijenila dijete. To što su oni radili potaknulo me da stvorim radionice za odgojitelje i učitelje na istu temu. Evo, npr. sjednemo u krug i uzmem veliki format natur masnog papira (čuvam tu rolu k'o oko u glavi) i oblikujem ga na licu mjesta u nešto što mi padne napamet, npr. bebu. Zatim odigram nunanje bebe i s velikom pažnjom predajem svoju lutku prvom djetetu do sebe. Ono ju uzima, rastavlja i transformira u nešto drugo, npr. veliku palačinku. I tako papir putuje u krug, transformira se, prikazuje dječje svjetove i ono što im je trenutno na umu, njihove trenutne asocijacije. U toj igri bude puno smijanja i pogađanja, a isto tako ako pustim glazbu, postaje vrlo meditativno. Ma milina. Sutra ću opet to raditi.
Kao dramska pedagoginja vodiš dramsku grupa u Teatru Tirena. Na koji način se mogu pripremati predškolci za produkciju u dramskom studiju?
Uvijek krećem od igre i improvizacije i zajedno s djecom pokušavam istražujući dobiti neki finalni produkt. Igra i istraživanje je temelj, a priča ili igrokaz je okvir. No iskače se i izvan okvira. U Tireni vodim grupu djece od 2. do 4. razreda osnovne škole s kojom sam od njihovog vrtića. Isto tako imam jednu grupu u svom vrtiću koju čine djevojčice koje znam od njihove treće godine. Trenutno pripremamo završne produkcije. U Tireni radimo po motivima slikovnice Oprostite... jeste li vi vještica?, a u vrtiću po motivima igrokaza Kaos prije premijere autorice Nine Horvat.
Foto: Anina arhiva / Dramski sat s grupom iz vrtića
I za kraj... nominiraj osobu za sljedeći intervju!
Nominiram osobu koja mi je pomogla da se zaljubim u dramsku pedagogiju, da vjerujem da sve mogu (a samo ona zna koliko je to teško), toplu, pametnu, mudru, tatu-matu za procesnu dramu, sestru koju sam si sama izabrala - Mašu Rimac Jurinović.
Page updated
Google Sites
Report abuse