Andrea Damjanić Firšt

9. ožujka 2024.

Povodom Dana žena mnogo smo razmišljali, govorili i pisali o snažnim ženama. Sretna sam što sam okružena s mnogo takvih predivnih, no jedna mi je posebno prirasla srcu jer se divim njezinoj upornosti i volji za promicanjem jednakosti među djecom i ljudima. To je moja draga prijateljica Andrea. Ona je magistra edukacijske rehabilitacije, specijalistica dramske pedagogije i trenerica kazališta potlačenih. Bila je član forum grupe Savjetovališta Luka Ritz gdje je radila na nizu projekta primjene forum kazališta u radu s djecom i mladima. Nakon toga sudjelovala je u osnivanju Centra za kazalište potlačenih POKAZ gdje trenutno kao programska voditeljica vodi radionice i edukacije na temu primjene metoda kazališta potlačenih u radu s djecom i mladima te surađuje s različitim organizacijama civilnog društva, osnovnim i srednjim školama, fakultetima i centrima za kulturu. 

Suautorica je priručnika Forum kazalište u radu s djecom i mladima i Priručnika za umreženo kazalište. Podiže svijest i vodi radionice o važnosti uključivanja djece i mladih s teškoćama u razvoju u rad dramskih grupa, a na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Dramske pedagogije u Zagrebu vodi radionicu Dramski rad s djecom s teškoćama u razvoju. Trenutno radi u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu kao učiteljica edukacijska rehabilitatorica u posebnom razrednom odjelu te u svakodnevnom radu s djecom s teškoćama u razvoju primjenjuje dramske vježbe i tehnike. 

Vjerujem da će vam Andrea u ovom intervjuu dati novu perspektivu o našoj ulozi u društvu i jasniji pogled na druge i drugačije. 

Važno je da osobe s teškoćama ne budu pasivni promatrači, već protagonisti svoga života. Male promjene i male podrške su bitne i svakodnevno ih možemo svi činiti.

Kako bi objasnila važnost inkluzije?

Za mene je inkluzija jednakost šansi. Pod time mislim da svatko sudjeluje u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima uz korištenje univerzalnog dizajna koji će osobama s teškoćama biti neizostavna podrška u inkluziji, a nama bez teškoća ne predstavlja nikakvu promjenu u našem sudjelovanju i djelovanju. Mislim da svatko od nas ima neko svoje mjesto i ulogu u zajednici u kojoj živi i djeluje. Inkluzija nije nametanje uključenosti koja je sama sebi svrha već da je funkcionalna kako za osobu s teškoćama tako i za sve ostale. U suprotnom gubi smisao i može donijeti suprotan efekt. Važno je da osobe s teškoćama ne budu pasivni promatrači, već protagonisti svoga života. Male promjene i male podrške su bitne i svakodnevno ih možemo svi činiti.

Koje su najveće zablude o djeci s teškoćama s kojima se susrećeš?

Pa zapravo da oni ne mogu ništa i da nisu sretni. I svi bi jako htjeli pomoći i uključiti djecu s teškoćama, a kada do toga dođe uglavnom se zbog straha i neznanja povuku. To je onaj dio straha od onoga što ti nije blisko i što ne poznaješ. Zaboravlja se da su oni prvenstveno djeca i da ih male stvari vesele. Zaboravlja se da se njih ne treba uspoređivati s djecom tipičnog razvoja već ih gledati kroz prizmu njihovog razvoja. Ono što je možda razvojno jasno i slijedi jedno za drugim automatizmom, kod njih je to podijeljeno nekoliko koraka i svaki je važan. Na primjer: Baš mi je žao što se ne može sam odjenuti. A kada zapravo: Kada mu odjenem jednu nogavicu hlača, on sam odjene drugu i odjene se sam. Želim reći da je nekada i sama prisutnost u grupi kao takva dovoljna za njihovu uključenost.  I sretni su, stvarno jesu, za njih je svaki dan nova avantura.

Postoje različite tehnike Kazališta potlačenih, ali sve dijele iste osnovne principe: utemeljene su na opresijama, dijalogu i najvažnije pozivu na djelovanje. 

Osim u školi djeluješ i u udruzi Centar za kazalište potlačenih POKAZ. Koji su ciljevi udruge?

POKAZ je jedan čudesan aktivistički kolektiv kojeg bih svakome poželjela. Spoj možda nespojivih ljudi koji rade divne i društveno važne stvari. POKAZ je i platforma za učenje i eksperimentiranje s kazalištem potlačenih. Provodimo radionice kazališta potlačenih s djecom i mladima, radimo školu forum kazališta za odgojno-obrazovne djelatnik, ali i sve ostale zainteresirane pojedince ili grupe te održavamo forum izvedbe u školama, na fakultetima, u domovima za djecu i mlade, u centrima za kulturu, na raznim festivalima i u drugim zainteresiranim ustanovama. Cilj nam je promicati, istraživati, razvijati i educirati o teoriji i metodologiji Kazališta potlačenih Augusta Boala kao i o kritičkoj pedagogiji. Zapravo motivirati što više ljudi koji prođu kroz POKAZove radionice i izvedbe da uvide koje sve mogućnosti ima kazalište potlačenih te da ga počnu koristiti u svojim sredinama.

Kako bi ukratko opisala što je Kazalište potlačenih?

Kazalište potlačenih je niz kazališnih i aktivističkih tehnika koje povezuje inzistiranje na  dijalogu i (samo)osnaživanju potlačenih skupina. Sve tehnike Kazališta potlačenih proizlaze iz svakodnevnog iskustva nasilja i opresije, kako bi sudionici od pasivnih promatrača postali aktivni sudionici vlastitih života, ali i kako bi sudionici svojim djelovanjem potaknuli članove i članice zajednica iz kojih dolaze na djelovanje – kako na kazališnim daskama, tako i na ulici, u školi ili na radnom mjestu. Proživljena iskustva opresije se kroz igre te kazališne i umjetničke vježbe prerađuju i promišljaju, kako bi na kraju radionice proizveli umjetničko djelo, koje potom poziva publiku na sudjelovanje i omogućuje joj djelovanje. Postoje različite tehnike Kazališta potlačenih, ali sve dijele iste osnovne principe: utemeljene su na opresijama, dijalogu i najvažnije pozivu na djelovanje.

Kako ta tehnika može pomoći žrtvama nasilja ili općenito mladima?

Rekla bih da oni koji se mogu povezati s pozicijom potlačenog bivaju osnaženi u djelovanju kroz tuđe cipele te im se tako nude rješenja i uvid da mogu pokušati nešto promijeniti i time sebe osnažiti u djelovanju. Također mogu spoznati i neka druga rješenja situacije kroz ponuđene intervencije drugih. Oni koji se prepoznaju u ulozi tlačitelja mogu osvijestiti svoje postupke koje bi trebali promijeniti kroz količinu ponuđenih intervencija u cilju promjene položaja potlačenog. I ono najvažnije, osnažiti položaj onih koji su tu kao promatrači da je njihova uloga iznimno bitna. Oni su ti glavni pomagači u dokidanju opresije. Potaknuti njih na aktivno djelovanje u situacijama kada se neki oblik tlačenja dogodi te im dati do znanja da su oni ta većina koja zajedno može djelovati u cilju da budemo bolji jedni prema drugima.

Izdali ste priručnik Forum kazalište u radu s djecom i mladima. Kome je on namijenjen? Što u njemu možemo pronaći?

Nakon dugogodišnjeg rada u odgoju i obrazovanju, prvo kao forum skupina unutar tadašnjeg Savjetovališta Luka Ritz koja je kasnije prerasla u Centar za kazalište potlačenih POKAZ, uvidjeli smo potrebu da taj rad sumiramo u obliku priručnika. Ljudi su nas nakon radionica znali pitati mogu li na jednom mjestu naći sve vježbe, strukturu radionice kao i rad na javnoj izvedbi jer jednostavno nisu stigli sve zapisati. Priručnik je namijenjen svima koji imaju neko iskustvo forum kazališta bilo kao gledatelj, bilo kao sudionik radionice, a žele pokrenuti forum u svojim sredinama. Priručnik je vodič od samog početka i realiziranja nekih tehničkih uvjeta grupe, preko strukture radionice i podijele vježbi do rada na javnoj izvedbi. Pisan je jednostavnim jezikom i jedan se dio nadograđuje na drugi. Priručnik  je  tu kao podrška u pokretanju forum grupe jer nas sudionici često pitaju od kuda i kako krenuti, a dostupan je svima za preuzimanje na našoj mrežnoj stranici: www.pokaz.hr .

Legislativno kazalište jedna je od metoda iz Boalovog opusa Kazališta potlačenih. Ono je usmjereno ne samo na potragu za mogućim rješenjima problema i bolje razumijevanje sustava u kojem živimo, već ima za cilj njegovu direktnu promjenu. U legislativnom kazalištu publika nakon forum predstave ima mogućnost ponuditi i raspraviti o potencijalnim promjenama zakona, pravilnika, organizacijske kulture ili društvenog ugovora koje bi direktno trebalo primijeniti ili zagovarati njegovo provođenje.