Magda Henok

U odgoju svoje djece, posebno najmlađeg djeteta, često mi pomaže lutka. Ona nam je sve. Kada smo u parku lutke su kamenčići, u dvorištu grančice, u trampolinu naše vlastite ruke, u kući plišane igračke i prijevozna sredstva. Ljepota lutke je upravo u toj mogućnosti transformacije, lutka može biti doslovno sve, a djeca će zaista svakoj takvoj lutki povjerovati da je „živa“ i da je tu s njima. 

______

Upotrebljavaš li inače neke dramske igre ili tehnike u odgoju? 

U odgoju svoje djece, posebno najmlađeg djeteta, često mi pomaže lutka. Ona nam je sve. Kada smo u parku lutke su kamenčići, u dvorištu grančice, u trampolinu naše vlastite ruke, u kući plišane igračke i prijevozna sredstva. Ljepota lutke je upravo u toj mogućnosti transformacije, lutka može biti doslovno sve. A djeca će zaista svakoj takvoj lutki povjerovati da je živa i da je tu s njima. S kćerima obožavam igru pantomime u procesu ljutnje ili kada je netko zbog nečijeg ponašanja povrijeđen. Onda umjesto govora pantomimom pokazujemo i otkrivamo svoje osjećaje ljutnje i izražavamo onu plemenitu riječ koju nam je svima ponekad teško izgovoriti, Oprosti. Učim ih da su spore na ljutnju, a brze na oprost, a paraleleno, to učim i sebe. S kćeri tinejdžerkom ponekad volim koristiti dramsku tehniku Igranje uloga koja se pokazala izrazito produktivnom i genijalnom jer mijenjamo uloge; ja postajem ishitrena tinejdžerka, a ona je majka koja me argumentirano mora urazumijeti. E, to je tek izazovno! Naravno, da se ne uplašiš, ne koristim ove tehnike prečesto, već kada baš zagusti.

Glumila si u nekoliko lutkarskih predstava za djecu. Ispričaj nam nešto o tome!

Tako je, glumila sam u nekoliko lutkarskih predstava za djecu. No, moje prvo lutkarsko iskustvo bilo je u lutkarskoj predstavi za odrasle, Nadir. Kazalište objekta, teatar poetskih slika, neverbalni teatar- to su prve asocijacije uz koje povezujem lutkarstvo, i Krunu Tarle, naravno. Još za vrijeme studija na Učiteljskom fakultetu, priključila sam se lutkarskom amaterskom ansamblu pod vodstvom umjetnice i lutkarice Krune Tarle. Naša prva lutkarska predstava bila je 1:0 za ljubav. Bio je to spoj kratkih lutkarskih etida (glumili smo s bočicama, rukavicama iza paravana, sa stiliziranim lutkama). Kasnije sam radila na predstavi Šuma priča koja i dandanas živi svoj bogat lutkarski život. Namijenjena je za djecu od navršene 1. godine života pa sve do 1. razreda. Poticaj za tu predstavu bila nam je slikovnica Zlatokosa i tri medvjedića. Predstava je topla, obiteljska, govori o važnosti prijateljstva, a ima i ekološku poruku. Djeca je jako vole, ponekad nam tijekom igranja dođu sve do scene i počnu pričati s medvjedićima ili sa Zlatokosom što je posebno simpatično i nama jasan znak da radimo pravu stvar! Trenutno sam upala u predstavu Krava na ormaru koja je isto tako humoristična, stilizirana, gledateljima prenosi važnu poruku, nenametljivo i simbolički, a ima i živu glazbu. Neću ti sve otkriti, nestala bi čarolija! Moraš ih obje pogledati!

Kada si odlučila da želiš biti učiteljica? 

Negdje u 3. razredu srednje škole. Biti učiteljica bio je moj prvi izbor, ne drugi, niti treći. Učiteljski fakultet odabrala sam jer sam znala da želim raditi s djecom. Jedna od mojih baka, baka Dana, bila je profesorica biologije, kemije i geografije pa sam još kao dijete imala prilike vidjeti kako ispravlja velike količine ispita, piše pripreme i sastavlja planove do dugo u noć, a ujedno, bila je najstrpljivija osoba koju poznajem i jednako toliko pronicljiva. Mislim da tu sposobnost imaju samo učiteljice.

Želiš li još uvijek biti učiteljica?

Želim! Iako, moram priznati, ima dana kad poželim biti bilo što drugo samo ne učiteljica. No, takvih je dana manje. Jedan od mojih najdražih profesora o teoriji odgoja i obrazovanja, pokojni prof. emeritus, M. Matijević jednom je na svom predavanju usporedio rad u razredu s kazalištem. Bilo mi je to toliko predivno za čuti. Mislila sam kako tu njegovu izjavu u potpunosti razumijem, sve dok nisam prvi puta zakoračila u razred. Zaista, poučavanje i učenje jest neka vrsta pripremljene improvizacije. Učitelji/profesori su kao glumci koji trebaju sadržaj predstave prenijeti svojoj publici koja je šarolika; nekad bučna, nekad tiša, ponekad umorna, a ponekad puna energije. A o tome kako će je i do koje mjere publika razumjeti, ovisi o nama glumcima i našem umijeću kako ćemo odigrati predstavu.

Odgojni element uvijek mi je bio, a vjerujem da će mi i ostati, važniji od obrazovnog.

______

Kada bih te odvela u maštu o savršenoj školi, kako bi ona za tebe izgledala? 

Imali bismo predmet zvan Tišina. Ne moram previše objašnjavati kako bi taj predmet izgledao. Mislim da nas tišina može naučiti vlastitom promišljanju o mnogočemu i da djeci, općenito, nedostaje. Ne znaju kako proizvesti tišinu, kako ju osluškivati. A ona je posebno važna i za one introvertiranije učenike jer ih istovremeno i umiruje i osnažuje. Vjerojatno bih ukinula brojčano ocjenjivanje i sigurno povećala satnicu Likovne i Glazbene kulture, dakle umjetnosti općenito. I da… svi bi se nastavni sadržaji u određenom omjeru trebali predavati dramskim metodama i tehnikama. Također, i djeca i učitelji sjedili bi na pilates loptama ili stajali (što negdje u Danskoj već vjerojatno postoji). Sve bi škole imale vlastitu pozornicu ili malo kazalište gdje bi mogli ugošćavati razne predstave. Naše bake i djedovi poučavali bi učenike starim zanatima, a obavezni predmet bio bi i rad s glinom od koje bi učenici izrađivali razne predmete koje bi mogli prodavati. Škola bi bila smještena u šumi, a sve učionice bi imale velike staklene stijene. Tako bi učenici često mogli boraviti u prirodi i šetati na svježem zraku. Škola bi također imala i adrenalinski park te mogućnost besplatnog korištenja bazena i skijališta za svu djecu osnovnoškolske dobi.

Što misliš da je važno poučiti današnje generacije?

Odgovornosti, samostalnosti i prihvaćanju.

Kako ih tome poučavaš?

Svakodnevnim zadatcima koje nastavni proces stavlja u fokus, a često i dramskom tehnikom učitelj u ulozi kada prestajem biti učiteljica Magda i postajem neki lik koji im je bliži godinama i dijeli slične interese s njima pa mi se lakše povjeravaju. Također, često za vrijeme odmora i tijekom užine, kada su u spontanim dnevnim aktivnostima, kada se proizvoljno druže i grupiraju, vrebam negdje sa strane, pravim se da ne vidim i ne čujem, a zapravo sam jednim uhom i okom s njima. Mislim da mi je to neka vrsta profesionalne, ali i osobne deformacije. I kao majka sam takva. Odgojni element uvijek mi je bio, a vjerujem da će mi i ostati, važniji od obrazovnog.

Kako je nastala tvoja slikovnica Točkasta Lili? Jesi li ju analizirala sa svojim učenicima? 

Oduvijek obožavam slikovnice! Kad sam bila srednjoškolka svaki moj odlazak u Zagreb nije prošao bez posjeta Algoritmu u Gajevoj i hobby art dućanu. U Algoritam po slikovnicu, a u hobby art po akrilne boje i platno tako da kod kuće imam poveću kolekciju slikovnica. Točkasta Lili nastala je spontano; kćerima sam prije spavanja pričala izmišljene priče kojima bih pokušavala otkriti i donekle zaliječiti dječje brige i nedoumice, a lisica Lili bila je lik koji se provlačio kroz svaku priču, nespretna, zaigrana i sramežljiva. Jednom sam ju jednostavno zapisala. Zapravo sam ovom slikovnicom pokušala progovoriti kćerima, ali ne baš direktno, već kroz likove životinja (jedna kćer obožava lisice, a druga mačke) jer se djeca s njima jako lako poistovjete. Točkastu Lili još nisam analizirala sa svojim učenicima. Jako sam sramežljiva i imam mali problemčić s tim da ne pomisle kako se hvalim i pravim važna čitajući im svoju slikovnicu, ali budem, kad skupim hrabrosti. 

Svoju dramsku skupinu prije nastupa uvijek okupim, ohrabrim i izrazim koliko sam ponosna na njih te da će izvedba biti samo šlag na torti njihovog napornog rada. 

______

Koliko je polaznika? Pripremate li neke projekte/izvedbe?

Za sada naš mali dramski studio ima šesnaest stalnih polaznika. Stalno nešto spremamo, puno se igramo, uživamo u procesu stvaranju predstava i samim izvedbama. U planu imamo neke projekte, no neću ti sve reći sada, to neka bude iznenađenje. Najljepši dio cijele ove priče mi je kad gledam male dramatonce (tako se zovemo od milja) kako odrastaju u govornom izražavanju, u međusobnom prihvaćanju, u opuštenosti dramskoga igranja, u pobjedi srama i nelagode prilikom scenskih izvedbi. 

Koje kratke upute možeš dati svima koji se teško oslobađaju treme pred javni nastup?

Svoju dramsku skupinu prije nastupa uvijek okupim, ohrabrim i izrazim koliko sam ponosna na njih te da će izvedba biti samo šlag na torti njihovog napornog rada. Također, zatražim od publike pljesak podrške prije nego dramci izađu na pozornicu. Inače, svakako je dobro prije bilo kakvog javnog nastupa samostalno vježbati tekst uz vizualizaciju samoga događaja, kao i vježbati disanje.

Koliko se razlikuje jedan sat u dramskom studiju i učionici? 

Dosta se razlikuje. Osobno, puno mi je zahtjevnije pripremiti jedan dramski sat u učionici nego u dramskome studiju jer ipak potrebno je uzeti u obzir nastavne etape i ishode koji se očekuju na svakom nastavnom satu koje učenici trebaju usvojiti. Dramski sat u dramskome studiju također ima svoje etape, ali one su ipak fleksibilnije i znaš da ih pripremaš za djecu koja su dramsku odabrala svojevoljno, kao dodatnu aktivnost. 

I za kraj… nominiraj osobu za sljedeći intervju!

Za sljedeći intervju nominiram Anu Malnar, svoju dugogodišnju suputnicu u umjetničkim i kreativnim ostvarenjima, vanserijsku odgojiteljicu, lutkaricu i dramsku pedagoginju.