Maša Rimac Jurinović

Tijekom svog rada u osnovnoj školi, koristila sam se mnogim dramskim tehnikama, teško da bih sad mogla pobrojiti sve, ali tad sam se oduševila metodom procesne drame jer otvara puno toga, možeš kombinirati različite tehnike i tjera te da brzo misliš i na licu mjesta prilagođavaš svoj plan stvarnoj situaciji.

Nabroji 5 riječi koje su obilježile tvoj profesionalni put!

Hm… Filozofski fakultet (ovo ću brojiti kao dvije ako ne uspijem smisliti još 4), PSS dramske pedagogije, Iva, Ines, Nataša, dramski odgoj... Ide mi ovo, mogla bih još pa ću sad prestati.

Prije nego si počela raditi na fakultetu, predavala si hrvatski jezik u osnovnoj školi. Nedostaje li ti taj kontakt s učenicima?

Ja srećom i dalje radim na ustanovi u kojoj je nastavni rad važan dio moga posla. Imam kontakt s mladim ljudima, nekad čak i s djecom koja su izrasla u mlade ljude a kojima sam predavala u osnovnjaku… Tako da kontakt s učenicima imam i dalje, samo su malo veći. Za neke od njih sam sigurna da će biti i sjajni dramski pedagozi. Nakon što diplomiraju, srećemo se po istim radionicama, pričaju mi što rade, pokazuju fotke… To su u pravilu jako entuzijastični i posvećeni mladi ljudi. Ti me kontakti usrećuju i daju smisao mome radu.

Procesna drama je metoda, dakle struktura, u kojoj uz pomoć dramskih tehnika (jednostavnijih dramskih aktivnosti) daješ učenicima priliku da aktivno sudjeluju u stvaranju dramskog svijeta po svojoj mjeri, u kojem mogu pomicati granice, propitivati zadatosti, učiti i zabaviti se.

Napisala si jako vrijednu knjigu Kako djeca opisuju svoje kazalište. Što ta knjiga znači djeci, a što nama odraslima?

Pa djeci ne znači ništa a nadam se (nakon ovog razgovora više ne baš tajno) da bi odrasle koji imaju veze s kazalištem za djecu mogla motivirati da promišljaju aktivno uključivanje djece u vlastito kazališno opismenjavanje. Samo u tom slučaju ova bi knjiga značila nešto i djeci. S tim da naravno ne očekujem tektonske promjene, bila bih zadovoljna i s malim pomacima.

Ako dijete dobije priliku izraziti svoj doživljaj, interpretirati gledano, procijeniti viđeno, dati odlasku u kazalište značaj i značenje, to je to. 

Kakve predstave djeca vole gledati? Što misliš zašto?

Nije to baš jednostavno pitanje. Svako dijete dolazi u kazalište sa svojim očekivanjima, raspoloženjima, nadama, predznanjem, iskustvom, preferencijama… Puno je tu faktora. Srećom, dobra predstava funkcionira tako da svako to dijete pronalazi u predstavi nešto za sebe, doživljava, razumije, nadograđuje… u skladu sa svim onim ranije spomenutim faktorima. Još ako to dijete dobije priliku izraziti svoj doživljaj, interpretirati gledano, procijeniti viđeno, dati odlasku u kazalište značaj i značenje, to je to. Moja knjiga je studija recepcije, daje uvide, ali s istraživanjem dječjeg doživljaja vlastita kazališta smo posve na početku.

A kako izabrati predstavu na koju ćemo povesti djecu?

Kada sam birala predstave koje su gledali moji ispitanici u knjizi, birala sam one predstave za koje sam smatrala da će im biti zanimljive i koje su primjerene njihovom uzrastu. To je važno. Voditi računa da je predstava primjerena dječjoj dobi. Međutim, ono što se meni čini, nakon ovog istraživanja i nakon nekog vremena provedenog u kazalištu s djecom jest da kazalište u njima budi emocije, a mi odrasli očekujemo, posebice od kazališta za djecu, da ih ono nauči svemu. Kako biti dobri ljudi, kako i koliko puta dnevno prati zube, kako pozdravljati... No neke stvari možda i nisu toliko važne, koliko je važna umjetnost i koliko je važna magija koja se u kazalištu dogodi ili ne, a trebala bi se dogoditi... jer je važno da se dogodi! Samo će tada djeca voljeti kazalište, predstave će ih veseliti i željet će ići u kazalište.

Na koji bi način djeca mogla participirati u odabiru tema za predstave koje će gledati?

Puno je načina i razina… U obitelji, u razredu, napraviti razrednu burzu predstava - koristiti se pristupom iskušanim na satima lektire kad djeca djeci daju preporuku za čitanje (djelo po izboru), zašto ne bi jedni drugima preporučivali i predstave? Oformiti kulturno vijeće učenika, na mrežnim stranicama kazališta dijeliti dječje osvrte na njihove predstave, uključiti ih u razna tijela na različitim razinama pa i na razini obrazovne/kulturne politike. 

Na što bi autorski timovi predstava za djecu trebali obratiti pozornost?

Vrlo je čest slučaj da kazališta za djecu nude lektirne naslove i jasno nam je zašto je to tako. Ono što bih ja voljela, ne kažem da takvih autorskih timova nema, jest da se malo više igraju s kazalištem, da isprobavaju, da traže autentične kazališne znakove za dječju publiku jer dječje kazalište nije malo kazalište za odrasle, to je kazalište koje mora imati i njegovati neki svoj sustav znakova, mora govoriti djeci, mora zabavljati djecu, mora ih nasmijavati i ne treba ga biti briga ni za koga drugog u tom kazalištu, osim za djecu... jer to je njihovo kazalište. Ne bih stvarno htjela da ispadne da ne postoje takve predstave, žao mi je samo što ih nema više.

Što bi poručila učiteljima? Na koji način mogu pravilno odgajati kazališnu publiku?

Joj, teško mi je reći kako odgajati, a posebno kako pravilno odgajati… Mislim da smo u promišljanju metodike kazališnoga opismenjavanja na samom početku i da imamo izvrsnu priliku koju ne smijemo zeznuti – a to je da djecu uključimo u taj proces. Dobra je vijest da imamo Poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na kojem završne radove brane ljudi koji imaju i pedagoške i umjetničke kompetencije potrebne za osmišljavanje i kvalitetno provođenje tih programa. Ta je tema i meni jako zanimljiva, imam neke konkretne ideje, čekam neka zelena svjetla… Tom se temom planiram baviti u svojoj stručnoj i znanstvenoj budućnosti.

Sada ću navoditi neke tvrdnje, a ti ćeš ako se s njima slažeš reći Hura!, a ako se ne slažeš reći ćeš Stop! i objasniti nam zašto.

Tvrdnja: Pozornica ima jasnu granicu.

Stop! Gledala sam mnoge predstave u kojima glumci silaze s pozornice, trče kroz gledalište, dolaze do djece, pojavljuju se na galerijama, balkonima, izviruju odsvakud. Jednom sam čak doživjela da se glumac na prosceniju obraća nekome, a taj netko ne postoji, no djeca se okreću i traže gdje je taj netko. U kazalištu može igrati sve, sve je pozornica.

Tvrdnja: Djeca u kazalištu trebaju mirno sjediti i tiho pratiti predstavu.

Stop! Mi smo odrasli, na neki način, skloni korigirati djecu, u najboljoj namjeri, ali kazališna predstava je živa. Događa se ovdje i sada. Neke stvari stvarno mogu smetati glumcima i ometati ih u izvedbi, ali mislim da dijete koje je glasno i reagira na predstavu ne bi trebalo utišavati. 

Tvrdnja: Svako dijete ima pravo na svoj doživljaj predstave.

Hura!

Tvrdnja: Kazalište za djecu odgaja buduću kazališnu publiku.

Stop! Mi bismo voljeli vjerovati da ako redovito vodimo djecu u kazalište da će oni biti kazališna publika i hrliti u kazalište. No zapravo, neka longitudinalna istraživanja pokazuju da to baš nije tako. U nekom se trenutku trebaš inficirati kazalištem, zavoljeti ga. To se ne mora nužno dogoditi u djetinjstvu. Znam ljude koji vole kazalište i bave se njime, a da se to dogodilo puno kasnije. 

Tvrdnja: Učitelji imaju odgovornost poučiti djecu i mlade kako gledati predstavu.

Hura! Ali uz dopunu. Nisu učitelji jedini koji imaju tu odgovornost. Svi odrasli u kazalištu za djecu imaju dozu odgovornosti. Kao što kazalištarci imaju odgovornost raditi kvalitetne, zanimljive predstave koje djeci nude najbolje kazalište, tako i znanstvenici imaju odgovornost provoditi istraživanja koja mogu pomoći odraslima razumjeti što je djeci u kazalištu važno. Različite agencije i ministarstva imaju odgovornost omogućiti djeci dostupnost najboljeg kazališta i aktivnu ulogu u kreiranju istoga, dok je odgovornost učitelja omogućiti svakom djetetu da govori o svome doživljaju kazališta. 

Sjećaš li se koja je prva predstava koju si pogledala kao dijete? Ili koju nećeš nikada zaboraviti?

Zapravo se i ne sjećam, imam fotke s nekih novogodišnjih predstava u organizaciji poduzeća u kojima su moji roditelji radili pa je kasnije Djed Mraz dijelio i darove… Vjerojatno ih se samo po tim fotografijama i sjećam. Dakle, ne mogu se baš pouzdati u pamćenje, zato neću ni izdvajati nezaboravne predstave. Puno toga utječe na to kako gledamo i pamtimo predstave. Trenutno na mene najviše utječe činjenica da najčešće u kazalište idem sa svojim sinom Grgom.

I za kraj... nominiraj osobu za sljedeći intervju!

Nominiram Andreu Damjanić Firšt – sjajnu dramsku pedagoginju i zanimljivu sugovornicu .